Magarac

Karakteristike

Magarac (Equus asinus L.) je pripitomljeni sisavac iz porodice konja (Equidae). Potječe od afričkog divljeg magarca (Equus africanus) i obično se klasificira ili kao njegova podvrsta (Equus africanus asinus) ili kao zasebna vrsta. Pripitomljen je u Africi prije 5000–7000 godina.

Odrasli magarci narastu 90-160 cm u visinu u području ramena. Boja im varira od sive do smeđe ili crne na leđima i vratu, dok je trbuh bijel. Glava je tamna, s bijelim područjem oko očiju i njuške a uši su vrlo velike.

Životni vijek varira, u povoljnijim uvjetima mogu doživjeti 30-50 godina. Spolnu zrelost postižu s 2-2,5 godine. Ženke nose mladunče 11-14 mjeseci i najčešće kote jedno ždrijebe, dok u rjeđim slučajevima imaju blizance. Mladi se doje 6-9 mjeseci.

Premda magarci proizvode širok spektar zvukova  poput uzdaha, jecaja i puhanja, najpoznatiji je karakteristično glasni “nji-ha” ili rzanje, koje traje do 20 sekundi i može se čuti čak i do 3 km daleko. Takvo glasanje im pomaže održavati kontakt na otvorenim, suhim područjima.

Iako imaju reputaciju tvrdoglavih životinja, to im proizlazi iz jakog instinkta samoodržanja. Teško ih je prisiliti da učine nešto što smatraju opasnim, ali kad steknu povjerenje, pouzdani su i prijateljski. Magarci su inteligentna bića, oprezni, razigrani i društveni.

Stanište

Divlji magarci obitavaju u aridnim i polusušnim područjima Afrike i Azije. Prilagođeni su životu u sušnim predjelima s oskudnom vegetacijom i minimalnim izvorima vode. Za razliku od divljih konja, divlji magarci ne tvore hareme. Odrasli mužjaci često zauzimaju teritorije koje obilježavaju urinom, izmetom i trljanjem o predmete.

U pripitomljenom stanju magarci žive u društvenim skupinama koje najčešće predvode ženke s mladima. Mladi mužjaci formiraju zasebne grupe, dok odrasli mužjaci često žive samostalno. Sukobi su rijetki, osim u sezoni parenja kada dolazi do izraženih rivalstava među mužjacima. U grupama se hrane, piju i odmaraju sinkronizirano.

Prehrana

Magarci su biljojedi s vrlo izdržljivim probavnim sustavom. Hrane se travama, grmljem i niskokvalitetnom vegetacijom. Probava se temelji na fermentaciji u slijepom crijevu i debelom crijevu, što im omogućuje učinkovito iskorištavanje vode i hranjivih tvari. Za razliku od konja, trebaju manje hrane u odnosu na svoju veličinu, tek prosječno 1,5 % tjelesne mase na dan u suhoj tvari, dok konji konzumiraju 2–2,5 %.

U sušnim predjelima provode više od pola dana tražeći hranu i mogu opstati na skromnoj ispaši. Najbolje se prilagođavaju prehrani koja se sastoji od slame, sijena i paše, dok je prebogata i preobilna hrana štetna jer može dovesti do pretilosti i metaboličkih poremećaja. Uvijek trebaju imati pristup svježoj vodi i mineralnim solima.